in english

16 velikana hrvatskog prirodoslovlja
ANDRIJA MOHOROVIČIĆ
(1857-1936)


Dragutin Skoko

(Izložba Znanost u Hrvata, lipanj - listopad, 1996, http://jagor.srce.hr/zuh/velikani/vel_int.htm)

Andrija Mohorovičić istaknuti je hrvatski znanstveni radnik na području meteorologije i seizmologije, s kraja 19. i početka 20 stoljeća.
Rođen je 23. siječnja 1857. u Voloskom kraj Opatije. Tamo je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Rijeci. Studij matematike i fizike Filozofskog fakulteta u Pragu upisao je 1875. Po završenom studiju predavao je najprije na gimnaziji u Zagrebu (1879-1880), zatim na realci u Osijeku, te od 1. studenog 1882. god. na Nautičkoj školi u Bakru, na kojoj ostaje 9 godina. Na vlastitu molbu bio je 1891. god. premješten na realku u Zagrebu, gdje 1. siječnja 1892. postaje i upraviteljem tadašnjega Meteorološkog opservatorija na Griču. Za doktora filozofije promoviran je na zagrebačkom Sveučilištu 1893. god. na osnovi disertacije O opažanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru. Ubrzo se habilitira za privatnog docenta, a 1910. god. postaje naslovnim izvanrednim sveučilišnim profesorom, te je od 1893. do 1917/18. god. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu predavao kolegije s područja geofizike i astronomije. Već je 1893. god. dopisni član, a 1898. god. pravi član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1918. do 1922. god. bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda. Potkraj 1921. god. umirovljen je, a preminuo je u prosincu 1936. god. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Za početak znanstvenog rada Andrije Mohorovičića odlučujući je bio rad na Nautičkoj školi u Bakru. Tu prvi put dolazi u neposredan dodir s meteorologijom, koju je predavao učenicima Nautičke škole, a što ga je toliko zaokupilo da je 1887. god. u Bakru osnovao meteorološku postaju. Za određivanje gibanja oblaka konstruirao je 1888. god. nefoskop, kojim je opažao "cifraste" objekte svog zanimanja, za koje kaže: "Oblaci su čudni svati koje treba loviti onda kada se pokažu, a ne kada se hoće, a opredijeljeni smjerovi i brzine sad su točniji, sad netočniji."

Dolaskom za upravitelja Meteorološkog opservatorija u Zagrebu (1892) usmjeruje svoj rad na tri područja. U prvom znanstveno objašnjava pojedine meteorološke pojave. Uz to mu je 1901. god. povjereno vođenje čitave meteorološke službe tadašnje Hrvatske i Slavonije, koju podiže kadrovski i instrumentalno na europsku razinu. I napokon, aktivnosti opservatorija postupno proširuje i na ostala područja geofizike: na seizmologiju, geomagnetizam i težu.
A. Mohorovičić je pokazao zanimanje za osobito upadljive meteorološke pojave kao što su bili tornado kraj Novske 1892. god. i "vijor" kod Čazme 1898. godine. Proučavao je klimu grada Zagreba, a u svom posljednjem radu s područja meteorologije (1901) razmatra smanjivanje temperature atmosfere s porastom visine.
Nakon prijelaza u ovo stoljeće Mohorovičićev znanstveni interes okreće se isključivo problemima seizmologije. Analizom pokupskog potresa od 8. listopada 1909. god. Mohorovičić je posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova blizih potresa kroz Zemlju. Tom prilikom prvi je u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, i to onu koja odjeljuje koru od plašta Zemlje i koja je njemu u čast nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom. Ubrzo nakon Andrije Mohorovičića znanstvenici utvrđuju postojanje tog diskontinuiteta i u drugim područjima. Nađeno je da se Mohorovičićev diskontinuitet podno kontinenata općenito nalazi u većoj (i do 70 km), a podno oceana u manjoj dubini (5-10 km). U Hrvatskoj je njegova dubina podno Dinarida 40-45 km, te se idući prema sjeveru postupno smanjuje do oko 25 km dubine u Podravini.
U postupku otkrivanja diskontinuiteta brzina Mohorovičić je pretpostavio da brzina valova potresa u Zemljinoj kori postupno raste kako valovi zalaze u sve veću dubinu. Tu je pretpostavku izrazio eksponencijalnom funkcijom koja je nazvana Mohorovičićevim zakonom, a primjenjuje se i danas.
Početkom travnja 1893. god. Mohorovičić je uredio mrežu postaja za praćenje nevremena s grmljavinom, a 1899. god. osnovao je u kotaru Jaska postaje za obranu od tuče. Početkom 1899. god. izradio je projekt za istraživanje i iskorištavanje bure u području našeg krša, jer kako kaže "... od kolike bi to blagodati bilo za naše pusto primorje".
Opća je odlika Andrije Mohorovičića kritičnost u cijelome radu. Volio je spajati opažanja s teorijom, ali nikada nije teoriju pretpostavljao motrenju. Iz njegovih izvještaja vidljivo je htijenje da uradi i više, u čemu ga je sprečavao nedostatak materijalnih sredstava. Njegove misli i ideje bile su doslovce vizionarske i došle su do izražaja tek mnogo poslije (djelovanje potresa na zgrade, iskorištavanje energije bure, modeli Zemlje, potresi s dubokim žarištem, obrana od tuče itd.).
 

Poznati švedski seizmolog M. Båth ubraja Andriju Mohorovičića uz 13 imena među najvažnije istraživače s područja seizmologije u razdoblju od 1900. do 1936. godine. Povodom smrti Andrije Mohorovičića 1936. S. Škreb, tadašnji upravitelj Geofizičkog zavoda u Zagrebu, napisao je:
"Mohorovičić je u području svojem radio u tišini, a da ga ljudi ni poznavali nisu. Tek dnevne prognoze, što ih je davao novinama dale su prigode, da se bar u šalama, njegovo ime spominje u širim krugovima". Zagrebačke "Novosti" objavile su 19. XII. 1936. god, tj. dan poslije smrti Andrije Mohorovičića, ovaj članak:
"Umro je znanstvenik profesor doktor Andrija Mohorovičić, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, jedan od utemeljitelja moderne seizmologije. Bio je u Zagrebu općepoznata i poštovana ličnost, a svojim znanstvenim radovima na području seizmologije došao je na svjetski glas, te se danas smatra u svijetu jednim od utemeljitelja moderne seizmologije. Od skromnih početaka podignuo je doktor Mohorovičić meteorološki opservatorij u Zagrebu do potpuno uređenog modernog instituta, koji je uživao svjetski glas, osobito zbog seizmičkih mjerenja, a organizirao je u to vrijeme i meteorološku službu u Hrvatskoj i Slavoniji. Doktor Mohorovičić bavio se u početku svog znanstvenog rada najviše meteorologijom, no s najviše uspjeha bavio se seizmologijom, pa je osnovao u toj znanstvenoj disciplini tzv. zagrebačku školu, vrlo cijenjenu u cijelom svijetu".